Vođenje istražnih razgovora i ispitivanja dva su različita procesa, iako oba u osnovi imaju iste ciljeve. U oba slučaja traži se uvid u informacije o konkretnom pitanju ili problemu, a pitanja i odgovore razmjenjuju lice koje traži informacije (istražitelj) i osoba za koju postoji indikacija ili sumnja da ih ona posjeduje. Razlika je u osobi koja je podvrgnuta ispitivanju

Piše: Semir Kapetanović

E-mail: redakcija@asadria.com

Nakon počinjenja krivičnog djela ili zločina počinje proces rekonstrukcije, koji se temelji na dva izvora: na dokazima koji se mogu fizički analizirati i usmenim ili pisanim izjavama lica koja su u ovom slučaju bili svjedoci ili su saučesnici u djelu ili nesreći. Uzmimo za primjer incident u kojem viljuškar ošteti vrh prskalice za vodu, nakon čega dođe do propadanja vrijedne robe usljed kvašenja. U kategoriji „fizički opipljivog“ sljedeći dokazni materijal bi postao dostupan: komadići vrha prskalice, cijev koja vodi do prskalice, tačka udara na prskalici, stanje vozača viljuškara (ako se istražitelj pojavi na mjestu dešavanja odmah nakon incidenta), konkretne informacije iz centralne stanice koja prima informacije o protoku vode i nakvašena i oštećena roba. Uprkos velikoj količini fizičkih dokaza, i u ovoj situaciji je teško utvrditi je li u pitanju nesreća, nemar ili namjerno izazvani incident. Kako bi istražitelj imao potpunu sliku, potrebno je prikupiti pisane ili usmene izjave svjedoka koji su na bilo koji način uključeni u incident. U konkretnom slučaju, to znači da istražitelj mora saslušati nadzornika, službenike i vozača viljuškara kako bi prikupio dovoljno informacija da riješi ovaj slučaj.

Ispitivanje svjedoka

Vođenje istražnih razgovora i ispitivanja dva su različita procesa, iako oba u osnovi imaju iste ciljeve. U oba slučaja traži se uvid u informacije o konkretnom pitanju ili problemu, a pitanja i odgovore razmjenjuju lice koje traži informacije i osoba za koju postoji indikacija ili sumnja da ih ona posjeduje. Razlika je u osobi koja je podvrgnuta ispitivanju. Istražni razgovor predstavlja propitivanje svjedoka ili lica koje nije osumnjičeno za umiješanost u vršenje krivičnog djela, dok je ispitivanje akt postavljanja pitanja licu koje je, zapravo, osumnjičenik. Posljedica navedene razlike jeste činjenica da ispitivanje u jednom momentu mora sadržavati element optuživanja, što se nerijetko percipira kao nešto negativno. U svakom slučaju, nužno je da istražitelj adekvatno razumije oba procesa i pristupi im na odgovarajući način.

Tretman sagovornika

Smisao istraživačkog razgovora sa svjedokom je utvrđivanje specifičnih okolnosti koje se tiču „nesreće“ kako bi se lakše odredilo šta se tačno desilo i zašto. Te informacije mogu biti dostupne i kod izvora koji ne moraju imati ulogu svjedoka. Odgovori na određena pitanja mogu upotpuniti predstavu o određenom slučaju. Istražitelj može sam kreirati scenario o tome šta se desilo tako što će odgovoriti na svako pitanje na drugačiji način. Kvalitetan istražitelj je profesionalac koji se tokom razgovora drži mirno i dostojanstveno. Istražitelj mora jasno definisati svoja pitanja i riječju i djelom demonstrirati potpunu objektivnost, osim u slučaju kada pokazivanje empatije može osigurati pristup dodatnim informacijama i ojačati saradnju. Tu je i vještina „aktivnog slušanja“, odnosno situacija kada istražitelj klimanjem glave potvrđuje da prati sagovornika i pri tome podiže obrve kod izjava koje mu mogu biti od koristi. Istražitelju je u takvoj situaciji važno kreirati ambijent u kojem će većinu razgovora „nositi“ lice s kojim se obavlja istražni razgovor. Osim toga, on mora znati i kakve informacije određeno lice može posjedovati, kao i koje od njih su mu potrebne za vođenje slučaja.

Vrste pitanja

Tišina tokom istražnih razgovora jedan je od najvažnijih saveznika istražitelja. Kako sagovornik nastavlja iznositi informacije, one će se često dotaknuti i novih tema. Istražitelji koriste različite vrste pitanja tokom razgovora. U slučaju otvorenih pitanja, istražitelj potiče narativno izlaganje subjekta. Na taj način istražitelj kreira okvir u kojem njegov sagovornik može sam iznijeti detalje koje smatra bitnim. Drugi tip pitanja služi za širenje narativnog okvira i to nakon što istražitelj dođe do osnovnih informacija preko otvorenih upita. Navođenjem sagovornikovog iskaza u pravom smjeru, istražitelj ga potiče da samostalno iznese dodatne detalje. Navodeća pitanja je, pri tome, potrebno izbjegavati, jer će određeni dio sagovornika ponuditi odgovor ne po sjećanju, nego prema ohrabrivanju od strane istražitelja. Kao efektno finalno pitanje može poslužiti rečenica tipa: „Smatrate li da je potrebno da porazgovaramo o još nečemu?“ U svim slučajevima, istražitelj mora imati na umu obrazovni nivo sagovornika, kao i paziti na jasnoću samih upitnih fraza.

Prikupljanje činjeničnih podataka

Razgovori koji se vode s ciljem prikupljanja podataka su najlakši za realizaciju jer se uglavnom fokusiraju na informacije i potvrđivanje poznatih činjenica. Ovi razgovori moraju ponuditi odgovore na pitanja ko, šta, gdje, kada, kako i zašto. Sam razgovor je izrazito fokusiran zbog činjenice da istražitelj već zna koje informacije bi svjedok mogao posjedovati, kao i kakve dokumente i dokaze može ponuditi.

Razgovori o životnom stilu

U određenim tipovima istraga, razgovor o životnom stilu sagovornika ili svjedoka može pomoći u dobijanju biografskih podataka o određenoj osobi. Za razliku od prikupljanja činjenica, ovaj tip razgovora se fokusira na informacije o stilu života pojedinca. Ove teme su obično šire i obuhvataju podatke o tome šta određeni osumnjičenik voli, kako troši novac, gdje putuje, kao i koje su njegove osnovne karakterološke osobine. Ovaj tip razgovora najčešće uključuje članove porodice, prijatelje, susjede, poznanike i kolege lica koje je od interesa za istražitelja. Cilj je stjecanje uvida u životne preokupacije subjekta, kao i praćenje procesa donošenja odluka i pristupa trošenju sredstava.

——————————————————————–

Kognitivni razgovori

Ova vrsta razgovora treba poslužiti da kooperativnoj žrtvi ili svjedoku pomogne u procesu prisjećanja konkretnog incidenta. Primjenom odgovarajućih kognitivnih tehnika istražitelj može iskoristiti znanje o procesu formiranja, pohrane i prizivanja sjećanja. Pri tome, proces prizivanja memorisanih događaja može biti težak. Istražitelj mora biti spreman na interpretaciju navoda svjedoka, a oni nerijetko mogu biti različiti i unutar jednog iskaza. Postoji nekoliko taktika koje istražitelj može iskoristiti da navede svjedoka da sam proširi svoj iskaz. Jedan od njih je održavanje prolongirane tišine, s ciljem da subjekt u tom intervalu ponudi dodatne informacije. Drugi pristup je postavljanje pitanja o tome šta se desilo nakon opisanog događaja/incidenta. Isto važi i za tehniku logičkog praćenja toka sjećanja, koja je za istražitelja puno poželjnija od prebacivanja s teme na temu.

Bihevioralni razgovori

Još jedan tip istražnih razgovora su bihevioralni razgovori. Za razliku od prikupljanja činjeničnih podataka ili kognitivnih razgovora, ovi razgovori se fokusiraju na iznuđivanje verbalnih i fizičkih bihevioralnih reakcija kod sagovornika, kako bi ih se, naprimjer, skinulo sa liste osumnjičenika. U okviru ovih izrazito strukturiranih aktivnosti, istražitelj postavlja pitanja i prati verbalno i fizičko ponašanje subjekta, paralelno sa sadržajem odgovora, s ciljem procjene njegove involviranosti u slučaj koji je predmet istrage. Kod brojnih krivičnih djela, poput paljevine, krađe, provala ili vandalizma, svjedoci često nisu prisutni, a istražitelju je na raspolaganju minimalna količina dokaza. U tim situacijama jedini svjedok je počinilac navedenih djela. Istražitelj se u tom slučaju oslanja na strah subjekta da ne bude identificiran kao krivac, što dovodi do promjena u radu njegovog autonomnog nervnog sistema i utječe na njegovo ponašanje. To se manifestira promjenom brzine otkucaja srca, ritma disanja i podsvjesne pripreme tijela da refleksno stupi u bjekstvo. Ove fiziološke promjene istražitelj često može lahko uočiti i izvući odgovarajuće zaključke u vezi sa potrebom da se određena lica eliminišu ili detaljnije tretiraju u okviru istrage. Osim fizički primjetnih promjena ponašanja osumnjičenika, isti princip može se primijeniti i na njegove verbalne reakcije. Na temelju njih i u kombinaciji s fizičkim reakcijama, istražitelj može utvrditi da li osumnjičenik daje iskrene odgovore ili se pokušava izvući pomoću varke i laži. Nagovještaj ovoga može se javiti i prije samog početka istrage, kada će krivac najvjerovatnije negirati potrebu da se istraga uopće pokrene. Adekvatnim praćenjem sagovornika od samog početka istražitelj može značajno suziti listu potencijalnih osumnjičenika.

Kriminalne aktivnosti su u većini slučajeva očigledne. Poslovni ljudi kao žrtve kriminala koje su izložene napadima obično su svjesni kriminala i njegovih posljedica. Lista ovakvih krivičnih djela je praktično beskonačna. Tu, između ostalog, spadaju: krađe poslovnih vozila i opreme, provale u skladišta, iznuda i ucjena usmjerena prema rukovoditeljima ili njihovim porodicama, palež na radnom mjestu, silovanje uposlenika, pljačka blagajnika, napad na uposlenika, krađa računara, uništavanje hortikulturnih površina unutar poslovnog prostora, prijeteći telefonski pozivi i e-mailovi i dr.

Piše: Semir Kapetanović
E-mail: redakcija@asadria.com

Čak i kada se ova djela vrše potajno, brzo se razotkrivaju. U tu svrhu se vodi rekonstruktivna istraga kao odgovor na neki akt koji se desio u prošlosti. Osim toga, postoji više krivičnih djela, najčešće u oblasti krađe, koja su izrazito tajnovita i prikrivena, zbog čega se teško otkrivaju, a njihove posljedice nisu neposredno uočljive. Ova prikrivena djela imaju nekoliko zajedničkih karakteristika po kojima se izdvajaju u odnosu na transparentna djela usmjerena protiv poslovnih subjekata:

• počinioci su obično osobe od povjerenja,
• djela su trajnog karaktera, a rjeđe jedan „spektakularni“ incident,
• neka djela su obavijena velom tajne (jesu li ona namjerno počinjena ili je u pitanju greška?).

Iz navedenog se jasno vidi zašto je identifikacija prikrivenih krivičnih djela izrazito kompleksan problem. Jasno je da se za njihovo razotkrivanje mora primijeniti više istražiteljskih strategija. Zbog širokog spektra različitih poslovnih oblasti unutar privatnog sektora nemoguće je utvrditi univerzalnu ili sveobuhvatnu strategiju. Ipak, moguće je doći do temeljne liste aktivnosti koje mogu imati svoje kreativne varijacije i prilagodbe. Ove temeljne strategije, između ostalog, obuhvataju i raspoređivanje agenata na tajnom zadatku među uposlenicima, vršenje inventure, dnevna kontrola evidencije o prodaji, a za slučajeve krađe je od ključne važnosti nadzor za prevenciju krađe robe.

Tehnike vršenja otuđenja robnih artikala

Pošto krađa spada u prikrivena krivična djela, i otkrivanje iste se vrši primjenom tajne strategije. Ona je relativno složena za planiranje i izvođenje, a do kvalitetnih istražitelja ili detektiva koji se bave krađama nije lahko doći. Ipak, poznavanje određenih tehnika koje primjenjuju kradljivci jednako je važan kao i istražiteljeva metodologija. Neke od strategija kojima se koriste kradljivci su sljedeće:

1. Oblačenje odgovarajuće odjeće i pretvaranje da je ona u vašem vlasništvu. U nekim slučajevima, ženski kradljivci ulaze u maloprodajne objekte i nose samo donje rublje i kaput. Nakon oblačenja haljine i drugih komada odjeće, one skidaju oznake za cijenu i iznose robu iz radnje;
2. Oblačenje ukradene odjeće ispod odjeće koja je u vlasništvu kradljivca. Na ovaj način se ukrade veliki broj opreme za plivanje i intimnog rublja;
3. Sakrivanje mehkih odjevnih artikala, poput džempera, ispod kaputa ili ruke;
4. Guranje odjeće sa tezge u kesu za kupovinu;
5. Stavljanje artikala u kesu sa prethodno kupljenim stvarima;
6. Unošenje praznih kesa sa oznakom istog ili nekog drugog prodajnog objekta i ubacivanje artikala dok je kradljivac zaklonjen iza polica ili robe, kao i dok je u kabini za presvlačenje;
7. Davanje robe djeci koja je iznose u pratnji kradljivca;
8. Nošenje posebno dizajniranih kaputa sa ušivenim kukama za brzo preuzimanje mehkih odjevnih artikala i iznošenje istih;
9. Nošenje posebno dizajniranih kaputa sa modifikovanom postavom koja cijeli kaput pretvara u veliki džep;
10. Unošenje posebnih kutija u maloprodajne objekte. Ove kutije na prvi pogled izgledaju kao da su pripremljene za isporuku, uvezane kao paketi ili kamuflirane kao darovi. One su, zapravo, prazne i posjeduju dno opremljeno oprugom. Ona se aktivira nakon postavljanja kutije na robu, a povlačenjem ruke dno se vraća u normalnu poziciju;
11. Nošenje posebnih ženskih sportskih hlača do koljena. One se vežu elastičnom trakom kako bi se spriječilo ispadanje robe;
12. Sakrivanje ukradenih predmeta u predjelu prepona. Čak i kabasti predmeti poput krznenog kaputa ili muških odijela mogu se sakriti ispod dovoljno duge haljine, ako ih se postavi između butina. Po obavljenoj krađi, kradljivac napušta maloprodajni objekt;
13. Zamjena oznaka za cijenu. Bar-kod se zamijeni onim za artikl niže cijene i tako se jeftinije dolazi do skupih artikala. Isto se radi i sa hranom koja se pakuje u kutije;
14. Preuzimanje robe i automatsko traženje povrata novca od prodavača;
15. Upad u dućan, krađa odjeće i istrčavanje do auta za bjekstvo.

Istražiteljske strategije

Ova lista ne obuhvata sve tehnike, ali nudi uvid u bezbrojne načine kako se vrši otuđenje robe. Kako bi spriječili ovaj vid kriminala, istražitelji moraju biti oprezni i kreativni kao i sami kradljivci. Ovo su neke od strategija koje su im na raspolaganju:

1. Obucite se kao ostatak klijentele objekta kako biste se lakše uklopili;
2. Obratite pažnju na kupca koji se više interesuje za svoje okruženje nego za robu. Dok običnog kupca zanima cijena, veličina i boja artikla, kradljivca više zanima da li ga ko prati;
3. Nakon što se sumnjiva osoba pojavi, pratite je sve dok se ne uvjerite da ste napravili pogrešnu procjenu;
4. Tokom kontinuiranog praćenja sumnjive osobe detektiv treba obratiti pažnju na trenutak kada ovo lice odabere artikl za krađu i priđe mu;
5. Nakon krađe odabranog predmeta detektiv mora pratiti proces njegovog sakrivanja ili tačno utvrditi gdje se on nalazi;
6. Istražitelj se mora pobrinuti da se kradljivac ne otarasi ukradenog artikla prije privođenja. To znači da se osumnjičenik mora kontinuirano i neometano pratiti. Ovo predstavlja najteži segment detektivskog posla. Ljudi se lahko preplaše i mogu umisliti da su uhvaćeni u krađi čak i kada to nije slučaj. Oni će se riješiti ukradenih artikala istom vještinom koju koriste prilikom njihovog otuđivanja;
7. Detektiv mora sa sigurnošću utvrditi da navodno ukradeni predmet nije, zapravo, kupljen;
8. Tajno praćenje i nadzor moraju se odvijati bez prekida sve dok kradljivac ne iznese artikl iz dućana, nakon čega ga se presreće i hapsi. Hapšenje izvan prodajnog objekta nije nužno, no optužnica će dobiti na snazi ako se dokaže da je kradljivac imao namjeru da permanentno otuđi navedeni artikl. Ako se počinitelja presretne dok je još u dućanu, on se može jednostavno braniti tvrdnjom da nije namjeravao uzeti artikl bez plaćanja ili insistirati da je tek htio kupiti dodatni artikl ili usporediti prvobitni izbor sa ostalim u smislu usklađivanja boje i sl.;
9. Iskusni detektivi za krađe obično pokušavaju izbjeći sukob s počiniteljem nakon zaustavljanja. To se obično postiže vraćanjem kradljivca u dućan na neprimjetan i ne previše prijeteći način. Ozbiljnost stvarnih posljedica u vidu hapšenja i krivičnog gonjenja počinitelj će shvatiti nakon što ga se uvede u dućan i isti zaključi da mu se pružanje otpora i agresivnost neće isplatiti.

Dodatni faktori

Na kraju, u slučaju praćenja krađe unutar maloprodajnih objekata važna su još dva dodatna faktora. Prvi se tiče činjenice da većina kradljivaca koja djeluje u ovakvim objektima obično nisu okorjeli kriminalci ili profesionalni lopovi. Profesionalni kradljivci doista postoje, ali oni čine tek manji procent lica koja kradu iz maloprodajnih objekata. Drugi faktor tiče se primjene elektronskog nadzora artikala, odnosno posebnih etiketa koje prodajno osoblje uklanja ili deaktivira nakon prodaje. U protivnom, ove oznake aktiviraju osjetljivi detektor na izlazu dućana u slučaju da neko lice pokuša napustiti objekt bez dekodiranja. Sve veći broj proizvođača odlučuje se na postavljanje ovih zaštitnih etiketa prilikom pakovanja robe. Danas je njima zaštićeno dosta artikala, od nosača zvuka do knjiga i odjevnih predmeta. Iako je i ovu zaštitu moguće zaobići, ovaj vid zaštite artikala od krađe učinio je puno toga na planu prevencije ili odvraćanja od krađa u svim tipovima maloprodajnih objekata više nego bilo koja unificirana strategija.

Istražiteljska funkcija koja u najvećoj mjeri služi interesima poslovnog subjekta jeste pozadinska, odnosno biografska provjera uposlenika. Slučajevi koji imaju potrebu za jednom ovakvom istragom su svakodnevna pojava, a s obzirom na važnost i značaj slučajeva finansijskih malverzacija, jedna obična pozadinska provjera i dalje zadržava ključnu ulogu.

Piše: Semir Kapetanović
E-mail: redakcija@asadria.com

Provjera aplikanata preko istrage koja prethodi njihovom primanju u radni odnos služi kao prevencija gubitaka, jednako kao i provjera biografije primljenih uposlenika. Program za borbu protiv krađa na nivou kompanije može biti neutralisan ili postati neproduktivan i prije nego se počne s njegovom realizacijom, ako su sami uposlenici koji se bave njime kriminogena lica. A krađa je tek jedan od razloga za brigu prilikom utvrđivanja ko će biti primljen u radni odnos.

Organizacija pozadinske provjere

U idealnoj situaciji, sve pozadinske provjere potrebno je obaviti prije ponude primanja u radni odnos. Ipak, postoji više faktora koji negativno utječu na ovakav scenarij. Blagovremena ponuda zaposlenja često uključuje poželjne kandidate ili barem one koji se „na prvu“ predstave kao takvi. U velikim kompanijama ove provjere se rade isključivo za ključne rukovodeće pozicije. Istovremeno, za manje rizične pozicije uradit će se brze površne promjene, dok će detaljnija kontrola biti obavljena kada uposlenik stupi u radni odnos. Dakle, blagajnik ili sigurnosni menadžer se u ovom kontekstu mogu tretirati kao pozicije visokog rizika, dok su perač suđa ili baštovan niskorizični poslovi.

Izrada aplikacije

Kada početi s procesom pozadinske provjere? U dobro uhodanim kompanijama on počinje i mjesecima prije nego aplikant uopće dođe do odjela za ljudske resurse. Ključ uspjeha leži u temeljitosti same provjere i poslovnog odnosa koji se razvije iz toga. Sve počinje od papira koje aplikant popunjava u potrazi za poslom. U idealnoj situaciji, tim menadžera sigurnosti i ljudskih resursa  zajedno sa pravnicima izrađuju cijeli paket dokumenata koje će preuzeti potencijalni aplikant. Oni moraju biti dizajnirani kao nešto što ne predstavlja puki reproducirani aplikacijski obrazac, iako i na njega treba obratiti pažnju. U nastavku teksta navedeni su neki dokumenti koje kompanije trebaju uključiti u svoje aplikacijske pakete.

1. Aplikacija

Ovaj obrazac podrazumijeva davanje uvida u sve prethodne angažmane u sedmogodišnjem periodu. U nekim slučajevima poslodavci traže i kompletnu poslovnu biografiju. Ime, adresa, broj telefona uposlenika su obavezni, kao i ime i kontaktne informacije bivšeg direktno nadređenog. Aplikacija treba sadržavati poseban odjeljak u kojem se od aplikanta traži da potvrdi da li ponuđene informacije obuhvataju sve poslove u određenom vremenskom intervalu. Na ovaj način može se spriječiti naknadno pravdanje zaboravljanjem posla sa kojeg je aplikant potencijalno otpušten zbog krađe. Osim toga, aplikacije trebaju sadržavati barem tri reference u vidu osoba koje nisu srodnici ili bivši poslodavci.

2. Obrazac za provjeru kreditnih zaduženja

Odjel za pravne poslove treba osmisliti obrazac u kojem će aplikant kompaniji dati ovlast da pristupi izvještajima kreditnih institucija, kako prije tako i nakon prijema u radni odnos. Ovo može biti važan dokument u slučaju da uposlenik naknadno bude podvrgnut istrazi, a kompaniji zatreba istražiteljska pomoć izvana.

3. Obrazac za provjeru obrazovnih certifikata

Aplikant popunjava obrazac kojim se odobrava pružanje informacija o njegovim obrazovnim postignućima u školi, na fakultetima ili specijaliziranim edukativnim ustanovama. Ovaj obrazac treba sadržavati i broj socijalnog osiguranja, datum rođenja i sva imena pod kojim se aplikant školovao. Datum rođenja se koristi samo kao individualni vid identifikacije, a ne predmet dobne diskriminacije. Neke institucije potražuju ove informacije kako bi utvrdile identitet lica u odnosu na dato ime i prezime.

4. Ovlaštenje za davanje informacija

Aplikant potpisuje obrazac kojim ovlašćuje prethodne poslodavce, nadređene, kolege, poznanike, stanodavce i liječnike da mogu ponuditi sve informacije koje traži potencijalni poslodavac. U ovom obrascu potrebno je navesti precizne identifikatore koji se tiču aplikanta, kao i osigurati odricanje odgovornosti za pružanje informacija. U nekim zemljama postoje zakonska ograničenja po pitanju davanja ovakvih informacija. Ako je to slučaj, potrebno je citirati spomenutu zakonsku odredbu u obrascu.

5. Obrazac za potvrdu o statusu nezaposlenog lica

U ovom obrascu se od uposlenika traži da navede svaki period u kojem nije bio u radnom odnosu u proteklih sedam godina. Razlozi za nezaposlenost također trebaju biti navedeni, kao i objašnjenje kako je potencijalni uposlenik osiguravao osnovne životne potrebe u spomenutim periodima. Među traženim informacijama trebaju biti i kontaktni podaci osobe koja može potvrditi navedene informacije.

6. Potvrda o pozadinskoj provjeri

Aplikantu treba poslati obavijest u kojoj ga se informiše da je preduvjet za upošljavanje ili nastavak radnog odnosa vršenje adekvatne pozadinske provjere. U njoj je potrebno navesti da namjerno davanje netačnih informacija predstavlja osnovu za raskid radnog odnosa. Na taj način se rješava pitanje namjerno prezentiranih netačnih podataka i nesigurnosti u slučaju da su oni proizašli iz obične „greške“. U obrascu je potrebno obavijestiti uposlenika da se prilikom vođenja istrage očekuje i njegova pomoć, tako da dokumentacija o prethodnom zaposlenju ili obrazovanju mora biti pripremljena za uvid. Na kraju, uposlenik mora biti upoznat s činjenicom da – u slučaju da istraga ne ukaže na postojanje lažnih informacija – kompanija može smatrati pozadinsku provjeru neizvedivom ako je date informacije nemoguće verificirati (naprimjer, u slučaju uništavanja dokumentacije u požaru u zgradi obrazovne institucije), kao i da to može biti povod za raskid radnog odnosa. Važno je naglasiti potrebu da se isti standardi primjenjuju na sve aplikante kako bi se izbjegle potencijalne optužbe za diskriminaciju.

Kreiranje glavnog dosjea

Srž vođenja predistražnih postupaka predstavlja kreiranje, održavanje i dopunjavanje glavnog dosjea. U pitanju je referentni izvor informacija o nepoželjnim osobama ili licima koja daju netačne informacije, a koji je dostupan kompanijama ili cijeloj industriji. Naprimjer, sigurnosni odjel neke bolnice trebao bi posjedovati kompjutersku bazu podataka o svakom licu koje je počinilo krivično djelo protiv ili unutar te institucije, bilo da se radi o uposlenicima, pacijentima ili gostima. U dosjeu se trebaju naći i imena bivših uposlenika otpuštenih iz tih razloga. Ove dosjee treba učiniti dostupnim i drugim sličnim institucijama kako bi se izbjegla mogućnost da medicinska sestra koja vrši krađu završi u drugoj bolnici. Svi odjeli koji učestvuju u programu tako bi imali pristup ovoj datoteci putem telefona, e-maila ili računara, a slični dosjei već postoje u sektoru maloprodaje. U ovim dokumentima navedena su imena svih poznatih i prijavljenih provalnika, falsifikatora kreditnih kartica i uposlenika koji su potkradali svoje poslodavce. Iako se na prvi pogled čini da se radi o „crnim listama“, u pitanju su legalno dostupni podaci na osnovu kojih se, recimo, određenim osobama zabranjuje pristup na hipodromima. Ako neko lice ne može stupiti u radni odnos ili bude otpušteno zbog falsificiranja aplikacije za posao, njemu se razlozi za takav tretman moraju naznačiti. Jedino redovno ažuriranje ovakvih podataka može osigurati angažovanje najboljih uposlenika za određene pozicije. Isto važi i za naknadne istražne radnje koje se provode po primanju uposlenika u radni odnos, a koje će u velikoj mjeri zavisiti od kvaliteta inicijalne pozadinske provjere.

Cilj mobilnog nadzora najčešće je utvrđivanje nepoznate lokacije, odnosno mjesta u kojem subjekt nadzora živi, radi, zabavlja se, vodi poslove, rješava se ukradene robe, sreće se s drugim ljudima itd. Zbog toga je mobilni nadzor najzahtjevniji za izvođenje i najosjetljiviji na neželjeno otkrivanje. Nakon utvrđivanja lokacije u igru ulaze druge strategije, poput stacionarnog nadzora, pomoću kojih je moguće doći do detalja koji se odnose na tu lokaciju

Piše: Semir Kapetanović
E-mail: redakcija@asadria.com

Mobilni nadzor moguće je obavljati pješice, posebno u gradskim centrima sa dosta gužvi, ili korištenjem bicikla, mopeda, motora, automobila, javnog prijevoza i sl. Iako to zvuči gotovo filmski, nadzor se može obavljati i iz helikoptera, odnosno aviona. Moguće je koristiti bilo koje sredstvo kretanja koje je na raspolaganju istražiteljima sve dok im ono omogućava praćenje subjekta do lokacije koja ima važnu ulogu u sklopu same istrage. Rizik koji sa sobom nosi mobilni nadzor je, kao i kod ostalih vidova tajnog nadzora, mogućnost da subjekt otkrije da je praćen. Takvo otkriće može imati katastrofalne posljedice po istragu. Ono može navesti osumnjičenika da uništi ili ukloni dokaze ili prekine s vršenjem kriminalnih aktivnosti prije nego se podigne optužnica.

Mjere opreza

Istovremeno, on može privremeno obustaviti ove aktivnosti kako bi ih naknadno nastavio uz nove strategije. Na taj način se kod subjekta budi svijest o tome da ga se prati, pri čemu može preduzeti adekvatne odbrambene mjere, a aktivnosti istražitelja bi bile javno razotkrivene, što može imati negativne posljedice. Dakle, otkrivanje praćenja, odnosno nadzora treba izbjeći. Neke od mjera koje se mogu preduzeti u ovom kontekstu su:

• Pripazite da između vas i subjekta koji pratite bude nekoliko osoba
• Nikada prilikom nadzora ne gledajte u potiljak subjekta. Mnoge osobe mogu osjetiti kada ih se gleda ili zuri u njih
• Pratite pogledom subjekta od struka nadolje, posebno noge i stopala
• Ako subjekt zastane da, naprimjer, pogleda izloge, pozdravi se s nekim ili kupi novine, vaše zaustavljanje može biti odveć očito i tada je najbolje da produžite dalje. Ako je to moguće, uđite u neku zgradu ili prodavaonicu ispred subjekta i iz njenog stražnjeg dijela pratite da li se subjekt nastavio kretati i da li je prošao pored vas.

Nadzor u javnom prijevozu

• Nikada nemojte sjediti odmah iza subjekta nadzora
• Sjednite nekoliko sjedišta iza subjekta, na istu stranu vozila, tako da ne postoji način da on neprimjetno izađe iz vozila
• Pratite pogledom subjekat od struka nadolje, posebno noge i stopala
• Izbjegavajte kontakt očima sa subjektom
• Ako se nalazite u autobusu koji se zaustavlja u blizini kvartova, ostanite u vozilu do sljedeće stanice ako subjekt pokaže znakove nervoze ili ako na retrovizoru možete vidjeti u kojem smjeru je otišao po izlasku iz autobusa

Nadzor iz automobila

• Kad god je to moguće, koristite dva ili više vozila koja imaju mogućnost daljinske glasovne komunikacije (radio ili mobitel)
• Koristite žene istražitelje kao vozače ili putnike
• Žene istražitelji u autu trebaju sjediti blizu muškarca vozača
• Pratite subjekta u mjeri u kojoj to dozvoljavaju saobraćajni znakovi, propisi o udaljenosti između vozila i prateći uvjeti. Što ste dalje, to bolje
• Nemojte pratiti subjekta u istoj traci u kojoj on vozi. Druge trake omogućavaju okretanje i promjenu smjera na manje primjetan način
• Ako vršite nadzor pomoću više vozila, možete iskoristiti „mamac“ koji će pratiti metu s bliže udaljenosti. Nakon što ona promijeni smjer, „mamac“ treba produžiti u istom pravcu. Cilj ovog manevra je uvjeriti subjekta da nije praćen, iako bi on mogao posumnjati na to
• Također, ako vršite nadzor pomoću više vozila, kontinuirano mijenjajte njihovu poziciju, odnosno neka će ići više naprijed, a druga na kraj kolone
• Imajte na umu važnost „jezika tijela“ u kontekstu mobilnog nadzora. Napeta koncentriranost je lahko uočljiva. Ruka koju prebacite preko sjedišta ili okvira prozora može ostaviti dojam relaksiranog vozača ili putnika

Oprema koja se koristi za mobilni nadzor

Sva oprema koja se koristi za stacionarni nadzor može se upotrijebiti i za mobilni nadzor, sa izuzetkom snimanja slike u sporijem intervalu (time lapse) i teleskopa, koji mogu biti nepraktični prilikom kretanja.

Pokretni i stacionarni nadzor

Prilikom odlučivanja o kombinovanom nadzoru pojedinca ili grupe u obzir se uzima izražena potreba za sveobuhvatnom istragom i praćenjem svakog vida kretanja subjekata. To podrazumijeva 24-satni nadzor. Preporuke za stacionarni i mobilni nadzor važe i prilikom kombinovanja oba metoda. Osim toga, treba uzeti u obzir i gubljenje subjekta iz vida tokom mobilnog nadzora. Ako poseban tim pokriva fiksnu lokaciju poput subjektovog stana, javit će se potreba da oni ostanu na toj lokaciji i prate njegov dolazak kući. Uspoređivanje bilješki između oba tima treba obavljati s fokusiranjem na vremenske intervale i ono može poslužiti za utvrđivanje da li je subjekt nakon gubljenja iz vida produžio kući ili se zaustavio na nekoj drugoj lokaciji.

Planiranje prije otpočinjanja nadzora

Nadzor rijetko predstavlja iznenađenje za istražitelje. Zbog toga oni obično imaju mogućnost da odrede gdje i kada će početi s vršenjem nadzora. Zbog toga ne postoji nikakvo opravdanje za nepoduzimanje aktivnosti utvrđivanja temeljitog plana preliminarnog nadzora. Istražitelji koji posjeduju adekvatnu opremu i plan rada mogu postići dosta bolje rezultate u odnosu na one koji prosto izađu na teren i nadaju se najboljem. Prilikom planiranja potrebno je uzeti u obzir nekoliko faktora:

1. Opis lokacija. Jesu li poznate adrese i opisi lokacija koje će subjekt vjerovatno posjetiti? Jesu li potajno snimljene te lokacije s ciljem izviđanja (kamerom, fotoaparatom ili 35-filmskom kamerom)? Jesu li slike podijeljene članovima tima?
2. Osobe. Šta se zna o najvažnijim poznanstvima subjekta, uključujući radne kolege, članove domaćinstva, saučesnike? Jesu li dostupni opisi ili slike tih ljudi ili vozila u njihovom vlasništvu? Šta je sa primarnim subjektom? Jesu li poznate njihove kućne adrese, telefonski brojevi i radna mjesta?
3. Plan. Šta se zna o planu koji subjekt želi provesti u djelo? Radi li se o pukoj krađi novca ili krađa zahtijeva korištenje šlepera ili viljuškara? Je li u pitanju krađa povjerljivih pisanih poslovnih dokumenata i trebaju li istražitelji tražiti i neke druge medije? Jesu li određene banke, zalagaonice ili kompanije ključne za provedbu zločinačkog plana?
4. Sigurnost. Da li postoje informacije da nadzirane osobe predstavljaju fizičku opasnost po istražitelje? Ima li subjekt nadzora ili njegov saučesnik kriminalni dosje koji uključuje fizičko nasilje? Nosi li oružje? Vozi li brzo? Je li ikada ranije otkrio da ga se prati?
5. Organi reda. Nužno je razmotriti postoji li potreba da se lokalnu policiju obavijesti o prisustvu tima u području nadzora. U mirnim rezidencijalnim naseljima ljudi u vozilima parkiranim dugo u noć mogu izazvati sumnju mnogih građana, uključujući i one koji obraćaju pažnju na sigurnost u kvartu. Blagovremeno stupanje u kontakt s predstavnicima lokalne policije može značajno doprinijeti izbjegavanju privođenja istražitelja od strane organa reda koji ih sumnjiče za činjenje krivičnog djela. To ne bi bila samo sramotna situacija koja bi skrenula pažnju subjekta na neobična dešavanja nego može biti i opasna po istražitelje ako policajci osjete da su ugroženi. Blagovremeno obavještavanje policije ne mora uključivati otkrivanje povjerljivih detalja, ali će pripadnici organa reda cijeniti takav čin i to je u najboljem interesu istražiteljskog tima.

Utvrđivanje kontrolnih tačaka

Jedna od praktičnih strategija prilikom praćenja subjekta do njegovog finalnog odredišta jeste i utvrđivanje kontrolnih tačaka. To podrazumijeva utvrđivanje sekcija njegove rute kretanja po danima, sve dok se cijela ruta ne identificira. Većina ljudi ima određene navike i to je najlakše vidljivo po rutama njihovog kretanja do poznatih im lokacija. Naprimjer, ruta od kuće do posla je obično relativno predvidiva. Strategija utvrđivanja kontrolnih tačaka može predstavljati kvalitetan odabir jer je manje rizična u odnosu na praćenje subjekta duž cijele rute. Isto tako, ona može predstavljati i nužnost u slučaju da subjekt naglo skrene u pravcu u kojem se vozilo za praćenje ne može kretati.